Prevencija institucionalizacije osoba u riziku

Humanitarna organizacija „Zajednica Susret“ potpisala je 4.01.2021. s Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije i  Središnjom agencijom za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije Ugovor o  dodijeli bespovratnih sredstava u svrhu provedbe projekta pod nazivom „Prevencija institucionalizacije osoba u riziku“ (KK.08.1.3.04.0051.), ukupne vrijednosti 4.241.922,80 kuna.

Problem ovisnosti trenutno predstavlja jedan od gorućih problema u hrvatskom društvu o kojemu se sve manje govori u široj javnosti, te se stvara dojam kako je u RH sve manje ovisnika, što statistički podatci opovrgavaju. Prema podatcima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo tijekom 2017. godine bilo je 7157 osoba koje su se liječile zbog ovisnosti o psihoaktivnim drogama, od čega je 46,6 % liječenih ovisnika bilo u dobnoj skupini od 30 do 39 godina. Isto tako zabrinjava sve veća upotreba kanabinoida koja je iznad europskog prosjeka.

Prosječna dob prvog uzimanja kanabinoida je 16,2 godine, te se suočavamo sa činjenicom da sve veći broj mladih tradicionalne ovisnosti o duhanu zamjenjuje ovisnostima o marihuani. Ovisnosti o narkoticima, alkoholu i kocki u zadnje vrijeme nadopunjuju ovisnosti o modernim tehnologijama, tzv. Hikikomori (društvene mreže, igrice, Internet) koje pogađaju ponajviše mlade pojedince uslijed kojih osoba ne koristi svoje potencijale, izbjegava i prekida školovanje i usvaja negativne obrasce ponašanja. Dok je društvo prepoznalo ovisnosti o težim drogama kao nešto štetno, još uvijek se benevolentno odnosi prema ovisnostima o alkoholu i kocki, dok ovisnosti o modernim tehnologijama ignorira i ne postoji svijest da je riječ o rastućem obliku nesupstancijalne ovisnosti. Bez obzira o kojem tipu ovisnosti govorimo, ovisnik je osoba koja treba stručnu pomoć i potporu kako bi mogao samostalno i funkcionalno djelovati u zajednici. Trenutno se u djelatnosti zdravstvene zaštite mentalnog zdravlja, prevencije i izvanbolničkog liječenja ovisnosti provode u najvećoj mjeri tretmani koji se odnose na testiranje prisutnosti droga u tijelu, dok Individualni savjetovališni tretman ovisnika iznosi svega 6%,u ukupnim individualnim tretmanima. Tretman ovisnika o kocki u velikoj je mjeri još nedostupan većem dijelu populacije, a ako uzmemo u obzir da ovisnik o kocki često mora platiti svoje sudjelovanje u tretmanu dolazimo do zaključka kako je broj osoba koje su uključene u proces liječenja zanemariv u odnosu na stvarni broj ovisnika o kocki. Tretman Hikikomori ovisnika ne postoji izvan Zagreba, gdje je i sam dovoljno nerazvijen. Postojanje velikih razlika u provedbi aktivnosti prevencije među županijama, niska zastupljenost individualnog savjetovališnog rada, rada s obitelji i rada u grupi nameće potrebu za proširenjem socijalnih usluga koje bi se bazirale uz postojeće ovisnike i na osobe u riziku, kako bi ubuduće došlo do smanjenja broja ovisnika u ukupnoj populaciji.